Među velike reforme koje su nastale u okrilju opservancije, treba ubrojiti i kapucinsku, premda ona ima svoje vlastite značajke i posebnosti. Pokretač i nesvjesni prvoborac te reforme bio je Matej iz Bascia (Matteo da Bascio), opervant iz pokrajine Marche, koji je, želeći nasljedovati sv. Franju u siromaštvu, putujućem načinu propovijedanja i samom načinu odijevanja, pobjegao iz samostana u Montefalconeu i otišao zatražiti papino dopuštenje za takav način života. Po svemu sudeći isto je i ishodio, ali samo usmeno, bez nekog vjerodostojnog dokumenta, i to mu je donijelo velike nevolje. Naime, kada se vratio u pokrajinu Marche, njegov provincijal Ivan iz Fana dade ga zatvoriti kao otpadnika u samostan u Foranu. Sve se to dogodilo u prvim mjesecima 1525.
Nakon što je, na intervenciju kneginje iz Camerina Katarine Cybo, koja je bila zadivljena kakvom je ljubavlju Matej posluživao bolesnike za vrijeme epidemije kuge 1523., pušten iz zatvora, u ljeto 1525. k njemu je došao o. Ljudevit iz Fossombronea, koji mu se zajedno sa svojim bratom blizancem fra Rafaelom želio priključiti u njegovu načinu života. Ali Matej ih nije prihvatio, jer nije imao ovlasti za to i, možda, zato jer su ta dva brata iz Fossombronea željela provoditi pustinjački način života boraveći u samotnim mjestima, ali bez nekog stalnog boravišta, kako je to namjeravao Matej.
Kroničar Mario iz Mercata Saracena piše da je Ljudevit zamolio provincijala da ga »premjesti u neko siromašno mjesto zajedno s braćom koja isto to žele... kako bi tamo živjeli na reformirani način«. Njegovu zahtjevu pridružili su se i mnogi drugi, i to je zabrinulo vodstvo Reda na svim razinama, zbog straha da će na taj način ponovno doći do podjela. Ali u tomr trenutku Ljudevit doista nije mislio na stvaranje neke nove franjevačke obitelji. Njemu je bilo dovoljno da mu dopuste živjeti u samotištu u čistom i vjernom opsluživanju franjevačkog Pravila. No to mu nije bilo dopušteno; štoviše, kao bjegunac iz samostana, smatran je otpadnikom te ga je generalni ministar Franjo Quiňones izopćio tijekom svog posjeta pokrajini Marche u studenome 1525. Bjegunce je trebalo dovesti u samostan i prisiliti ih na poslušnost.
Da bi izbjegli progon koji je iz toga uslijedio, Ljudevit i Rafael su se sklonili kod kamaldoleza u Massaccio (24. ožujka 1526.). Iz toga boravka kod kamaldoleza, koji je trajao nekoliko mjeseci, kapucinska je reforma zadržala nekoliko obilježja, među koje možemo ubrojiti početni naziv kongregacije pustinjačkog života, zatim nošenje brade i, u trenutku papinskog odobrenja, davanje povlastica kakve su imali kamaldolezi.
Sudeći prema onome što piše Bernardin iz Colpetrazza, samu zamisao o osnivanju Kongregacije »pustinjaka«, koji bi bili potpuno odijeljeni od manje braće, fra Ljudevitu je predložio kamaldolez Jeronim iz Sesse.
Prva dva dokumenta Svete Stolice koji se odnose na začetnike kapucinske reforme potječu iz prve polovice godine 1526.: u prvome, od 8. ožujka, papa naređuje da se uhite otpadnici Ljudevit, Rafael i Matej; u drugome, od 18. svibnja, veliki pokorničar, kardinal Lorenzo Pucci, ovlašćuje tu istu braću (koja su nabrojena spomenutim redom) da mogu živjeti neovisno o poglavarima opservanatima, pod zaštitom kamerinskoga biskupa. To su Ljudevit i Rafael i učinili, jer su konačno bili slobodni da mogu živjeti u »siromašnom« samotištu S. Kristoforo di Arcofiato, otprilike tri kilometra od Camerina.
Tu je kod Ljudevita sazrela ideja da pokrene novu franjevačku reformu, dok je bio sav predan službi Bogu i, jednako tako, ljudima, bar u vrijeme dok se bič kuge sručio na Camerino polovinom 1527. godine. Osim već spomenutog savjeta kamaldoleza Jeronima iz Sessa, na taj su ga korak možda potaknuli zahtjevi mnoge braće opservanata koji su u pokrajini Marche i drugdje uzalud tražili od svojih poglavara da mogu raspolagati samotištima, gdje će moći živjeti povučeno vjerno opsluživajući Pravilo.
